Živim u Americi, imam super muža i dobru djecu, ali ipak mi tako nešto fali.

Za početak da bude jasno – nemam baš sve – ne nosim cipele od par tisuća dolara, nisam osvojila US Open, nemam privatni helikopter i moj muž nije filmska zvijezda. Ali, gledano očima mojih prijatelja i obitelji, može se reći “blago meni”.

 

 

Kada sam prije 15 godina došla u Ameriku na doktorske studije nisam bila sigurna da li u ovu zemlju dolazim “zauvijek” ili ne. Sada je jasno da su sticajem okolnosti ova zemlja i ovaj grad ono što nazivam svojim domom. New York je grad koji je istovremeno i najteže i najljepše mjesto za život na svijetu. Toliko mogućnosti, ali s druge strane toliko problema i izazova na svakom koraku. Što se mog života u New Yorku tiče, ja sam zadovoljna – imam zanimljiv posao u struci, moj muž također ima stabilan posao, djeca idu u solidnu školu u mirnom susjedstvu. Imamo sve što nam treba za normalan (iako ni malo glamurozan) život a to često djeluje kao nešto nedostižno mnogim bliskim ljudima koji su ostali u Srbiji.

 

Donekle su u pravu, ali moram priznati da me ponekad nervira što mi ne vjeruju da postoje stvari koje mi zaista nedostaju ovdje, a oni ih uzimaju zdravo za gotovo. Sitni rituali kao što je odlazak na pijacu praćen kavom sa drugaricom (sve sa onim kolicima iz kojih vire svježe kupljen jagode koje si kupila od pouzdane babe od koje je kupovala i tvoja mama), šetnja Knezom u sitne sate kad nema nigdje nikoga, miris bureka iz pekare u kraju (iako baš i ne jedeš burek, miris je kao vremeplov u djetinjstvo) … Sve te sitne stvari teško se nadoknađuju, a prolazak vremena i udaljenost u našim glavama ih još više romantizuju i idealiziraju.

 

Ono što mi također nedostaje je zvuk našeg jezika. Moj suprug je Amerikanac iu kući govorimo engleski. Međutim, obećala sam sebi da moji klinci neće pričati kao ona gastarbajterska djeca kojoj smo se smijali u domaćim serijama. Trudim se da im nabavim knjige na našem jeziku i da kad god mogu inzistiram razgovarati srpskom. Za to mi neviđeno pomažu domaći TV programi, jer tako na nenametljiv način stvaram okruženje u kome će se osjećati odomaćeno i vježbati svoj naglasak, da nitko ne posumnja da su rođeni tisuće kilometara daleko od Beograda.

 

Moram priznati da iako imamo sve moguće kabelske i online TV programe, falilo mi je da s vremena na vrijeme pogledam neku domaću emisiju, s našim Raspričan voditeljicama i ekscentričnim gošćama koje svi volimo da mrzimo. Sada kad sam i to uspjela nabaviti, spremim sebi domaću kavu (izvini Starbucks ali nemaš šanse!), Pustim Žensku TV i uspijem se bar na koji sat “vratim” kući. I znate što, stvarno mi se čini da imam sve!

 

P.S. Zrakoplovne karte za ljeto su kupljene, drugarice rezervirajte termine u kafiću pored naše pijace, vidimo se!
promo / vr.

(1273)

Živim u Americi, imam super muža i dobru djecu, ali ipak mi tako nešto fali.

| Slider, Vijesti, Život i stil |
About The Author
-