Ovo je najemotivnija priča ikada napisana…

Od samog početka, porodica od djevojke se strogo protivila njenoj vezi sa ovim momkom, govoreći da to ima veze sa porodičnom pozadinom i da će djevojka patiti do kraja života ako bude sa njim.

 

 

Zahvaljujući pritisku porodice, par se često svaðao. Iako je djevojka puno volila momka, uvijek ga je pitala: “Koliko je duboka tvoja ljubav prema meni”? Kako momak nije bio dobar sa riječima, to je djevojku često uznemirivalo. Sa tim i sa porodičnim pritiskom, djevojka je često iskaljivala svoj bijes na njemu. A on… on je samo patio u tišini.

 

Poslije nekoliko godina, momak je konačno diplomirao i odlučio unaprijedi svoje studije preko okeana. Prije nego što je otišao, predložio je djevojci: “Nisam veoma dobar sa riječima. Ali jedino znam da te volim. Ako mi dopustiš, brinut ću se o tebi do kraja svog života. A što se tiče tvoje porodice, potrudit ću se da porazgovaram s njima. Hočeš li se udati za mene”?

 

Djevojka je pristala i sa njegovom odlučnošću, porodica se konačno složila i pristala da se vjenčaju. I prije nego je on otišao, oni su se zaručili. Djevojka je radila za zajednicu, dok je momak otišao preko okeana, da nastavi sa studijama. Iskazivali su svoju ljupav preko mailova i telefonskih razgovora. Iako je bilo teško, nijedno nije htjelo odustati.

 

Jednog dana, dok je djevojka bila na poslu, udarena je autom koje je izgubilo kontrolu.
Kada se probudila, ugledala je svoje roditelje pored kreveta. Shvatila je da je teško povrijeðena. Vidjevši svoju mamu kako plače, želila ju je utješiti. Ali shvatila je da sve što iz njenih usta može izaći je uzdah. Izgubila je glas.

 

Doktor je rekao da je udarac u mozak prouzrokovao da ona izgubi gls. Slušajući roditelje kako je tješe, a ona im nije mogla odgovoriti, slomila se.
Kada je izašla, sve se činilo isto. Osim zvona telefona koji joj je probijao srce svaki put kad zazvoni. Nije željela da momak sazna, ne želeći da mu bude teret, napisala mu je pismo u kojem je napisala da ga više ne želi čekati. Sa tim mu je poslala i prsten.

 

Zauzvrat, momak je odgovorio milion puta i nazvao bezbroj puta. Djevojka je samo mogla plakati. Roditelji su odlučili da se odsele, nadajući se da će vremenom sve zaboraviti i biti sretna, Sa novim početkom, djevojka je naučila jezik znakova i počela novi život. Svaki dan je sebi govorila da ga mora zaboraviti.

 

Jednog dana, došla joj je prijateljica i rekla joj da se on vratio. Zamolila je prijateljicu da mu ne kaže šta se desilo. Od tada nije bilo nikakvih vijesti od njega. Godine su prošle i prijateljica je došla kod nje sa kovertom koja je sadržavala pozivnicu za dečkovu svadbu. Djevojka je bila slomljena. Kada je otvorila pismo, vidjela je svoje ime.

 

Kada je htjela da pita prijateljicu šta se dešava, ugledala ga je kako stoji ispred nje. Upotrijebio je jezik znakova da bi joj rekao: “Proveo sam godinu dana učeći jezik znakova. Samo da ti dam do znanja da nisam zaboravio naša obećanja”.

 

“Daj mi priliku da budem tvoj glas. Volim te”. Sa tim, stavio je prsten na njen prst. Djevojka se konačno nasmijala.

(420)

Ovo je najemotivnija priča ikada napisana…

| Slider, Vijesti, Život i stil |
About The Author
-